ALEKSANDAR ZOGRAF WEB PAGE
ZOGRAF WRITES
Intervju: Džonatan Ričman
ROK MUZIKA JE ZA MATORCE
Retki su autori na sceni savremene popularne muzike koji su uspeli da odole privlačnim silama komercijalizacije. Jednom kada vaše ime počne da se provlači po medijima, opkole vas čitavi timovi agenata i menadžera, i sve postaje jedna ozbiljna poslovna investicija, a kad vas mašinerija šou biznisa uzme pod svoje, vrlo je teško insistirati na vlastitom stilu i viziji. Među ličnostima koje su ipak nekako ostale "svoje" jeste Džonatan Ričman (Jonathan Richman), čovek koji je na sceni još od ranih sedamdesetih, i koji je (između ostalog) značajno inspirisao grupe koje su delovale u uzbudljivom momentu kada je pank scena bila u svom začetku. Zahvaljujući jednostavnim i iskrenim pesmama, koje su duhovite i često govore o malim životnim užitcima, Ričman je izgradio kult status, i - što je zanimljivo i retko - tokom godina je uspeo da to ne prepakuje i zasladi, ali ni da postane dosadni retro fanatik. Iako se njegovim radom pozabavila svaka iole ozbiljna rok enciklopedija ( s obzirom da ga smatraju za glavnu sponu između bendova kao Velvet Andergraund (Velvet Underground) i novog talasa koji je nastao sredinom sedamdesetih), on i dalje svira po malim klubovima, priređuje fantastičnih 150 koncerata godišnje, i još uvek više nalikuje na pesnika sa gitarom, nego na rok zvezdu. A nije da nije imao dobru šansu: godine 1998., ne samo da je napisao muziku za film, već se i licno pojavio i otpevao tri numere u veoma uspešnom bioskopskom hitu "There's Something About Mary", kojeg su režirala braca Fareli (Farrelly). Uprkos tako iznenadne izloženosti širokoj publici, Ricman je nastavio da bude Ricman, što možete da cujete i na njegovom novom albumu, "Her Mystery Not of High Heels and Eye Shadow", koji se nedavno pojavio na etiketi Vapor Records, ciji je vlasnik niko drugi do Nil Jang (Neil Young). Novi album zvuči prilično sveže, kao da nije devetnaesti po redu u karijeri ovog muzičara, a među saradnicima su i članovi prateće grupe Toma Veitsa (Tom Waits) - Ralf Karni ( Ralph Carney) i Stiv Hodzis (Steve Hodges).

Boravak u San Francisku iskoristio sam da bih sreo Džonatana Ričmana, koji se nedavno tu doselio. Iako mu je pedeset i jedna godina, i iako ima ćerku tinejdžerku i dvadesetosmogodišnjeg sina, on deluje mladoliko i razbarušeno. Ispričao sam mu da je "Egipatski rege" (instrumental koji je 1977. godine zabeležio priličan uspeh u Evropi) bio svojevremeno pravi radijski hit na beogradskom Studiju B. Prisetio sam se i činjenice da, iako je bilo dosta ljudi koji su pratili njegov rad još tokom sedamdesetih i osamdesetih, nekom igrom slučaja ni jedan album ovog izvođača nije licencno objavljen u negdašnjoj Jugoslaviji, ali da je zato "Jugoton" svojevremeno objavio ploču mnogo manje poznate bostonske grupe Rič Kids (Rich Kids), u kojoj je svirao jedan od muzičara koji su činili najraniju postavu Džonatanovog pratećeg benda Modern Lovers. To kao da je silno zabavljalo samog Džonatana, koji je sav bio u pripremama za koncert u klubu "Make-Out-Room". Prema vlastitim rečima, već dugo vremena nastupa u krajnje minimalističkoj postavi - " Na poslednjih 900 koncerata ja nastupam kao pevać i gitarista, a moja jedina pratnja je Tomi Larkins (Tommy Larkins) koji svira bubnjeve. Kada snimamo album pridruže nam se prijatelji, grupa muzičara koja je promenjiva, ali uživo smo uvek samo nas dvojica"…

-Kakav je bio osećaj kada ste krenuli da snimate novi album?

"Nismo imali nikakvu ideju unapred, čak ni naziv albuma, nismo uopšte planirali kako bi to moglo da zvuči, jednostavno ništa. Bilo je vreme da snimimo novu ploču, i ja sam imao spremljene pesme, ali do vremena kad smo završili snimanje to je bila potpuno drugacija lista pesama, svega par je ostalo sa prvobitnog spiska. Dakle, jedino sto smo imali pred sobom bilo je studijsko vreme koje je bilo rezervisano, ali u najvecem broju slucajeva sve se i inace svodi na to da ja imam spremljen dovoljan broj novih pesama, i samo je potrebno da se okrenem unaokolo, i (šmrkce vazduh) namirišem kada je pravi trenutak da udjemo u studio"… Skoro da je prerasla u legendu opsesivna privrženost koju je Džonatan Ricman pokazao prema grupi Velvet Andergraund, u vreme kada su oni imali manje-više skromnu grupu ljubitelja - sada je već zaboravljeno da se fama u vezi sa ovom grupom razbuktala prakticno tek u vreme kada su oni prekinuli sa radom." To je bila velika inspiracija - kada sam prvi put cuo Velvet Andergraund na koncertu, znao sam da je muzika ono cime želim da se bavim u svom životu. Isprva je bilo svega nekoliko gradova u kojima su Velveti imali nekakvu publiku, jedan od njih je bio Boston, gde sam ja živeo, i gde sam često mogao da ih vidim na koncertu. Nije bilo niceg sto je sa njihovom muzikom tada moglo da se uporedi, jednostavno su bili razliciti, a mislim da čak ni sada nema grupe tog znacaja… Narocito tokom prve dve godine postojanja Velvet Andergrounda, kada je njihov zvuk bio vrlo samosvojan". Džonatan Ricman je posmatrao Velvete na nekih stotinak koncerata, i postao prijatelj samih clanova grupe, zahvaljujući cemu je i Džon Kejl (John Cale) bio producent prve ploce koju je Džonatan usnimio sa Modern Lovers.

- Kao neko ko je bio na sceni i tokom sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih godina i danas, i posmatrao ljude dole ispred bine, kako osecaš da se menjala energija onih koji su dolazili na koncerte? Da li je bilo promene tokom godina?

" Glavna promena koju sam primetio je da su nekada ljudi dolazili na koncerte da bi igrali. I ako im se nije dopadao bend koji je svirao, odlazili bi negde drugde da igraju… Nije u to vreme bilo kritičkog razmišljanja, jer nije ni imalo smisla kritikovati nešto što je imalo tako jednostavan cilj, a to je da vas podstakne da plešete. Dakle, ako je grupa bila dobra vi ste ostajali, a ako nije, vi ste odlazili na neko drugo mesto… Na neki način to mi se više dopada. Takodje je sada drugacije zato što ljudi snimaju koncerte na audio i video trake, koriste mobilne telefone… To me ne nervira u smislu da mi je stalo da zabranim da oni reprodukuju te snimke kasnije, već zato što ih sve to čini moronima, kao da više nikoga ne interesuje da OSECA muziku, da se dobro provede i da skace u ritmu, nego se samo brinu kako ce sve da dokumentuju, da sve upiju kao da su u školi, i valjda bi mi trebalo da se ponašamo kao ucitelji, da im svima pre koncerta podelimo sveske, one velike i debele kao za casove matematike, pa da oni mogu to sve lepo da zabeleže… Takodje, publika danas dosta koristi drogu, antidepresive, mnogi su i pijani, puše… To je ono što u ovo vreme osecate da dolazi od strane publike… međutim, ono što je dobra strana je da puno sjajnih mladih ljudi dolazi na koncerte. Ponekad to čini da pomislim da je sada bolje nego ikad… To je predivno! Takodje, sada se stvara puno zaista dobre muzike, mislim da ima dosta toga što je iskreno, poput kubanske muzike - danas možeš da cuješ izvodjace koji dolaze sa raznih strana, i možda to nije uvek emitovano baš na najvećim radio stanicama, ali koga briga? Ako uložite samo malo truda, možete da pronađete puno iskrene muzike koja se danas stvara. Ovde, u Americi, mislim da je uočljivo da su najveći trendovi prilično komercijalni, ali postoje mnoge mešavine trendova, koje su prilično šarolike… Zatim, postoji dosta dobre džez muzike, ja veoma volim latinoamericku plesnu muziku… Inace, danas se skoro uopšte više i ne koristi onaj originalni rokenrol ritam, nego su vecinom ritmicke deonice preuzete iz haus muzike. Ja takodje dosta slušam obicnu savremenu muziku za igru, kao ono što puštaju na plaži u Ibici, pa onda prave one kompilacije (smeh). Ali slušam i merenge muziku, staru meksicku muziku, francusku, italijansku muziku, stare flamenko izvodjace… Puno toga razlicitog". Sklonost ka latinoameričkim zvucima Džonatan je pokazao i usnimivši čak cetiri numere na novom albumu na španskom jeziku, da i ne pominjemo "Jonathan, Te Vas A Emocionar!" , izdanje iz 1993. godine, na kojem su sve pesme otpevane na španskom.

- Imao sam priliku da slušam kasetu koju je tajno usnimio Carls Alverson (Charles Alverson), koji sada živi u Srbiji, a koji je krajem šezdesetih razgovarao sa Dženis Džoplin (Janis Joplin)… Ona baš nije mnogo volela da daje intervjue, pa je Carls to morao da snimi krišom. Ono što je zanimljivo je da je ona pricala o napornom životu kojeg vode rok zvezde, o tome kako stalno moraju da se seljakaju iz mesta u mesto, i to može da bude vrlo zamorno, pa onda svi ti menadžeri koji ti stalno namecu nove poslove kako bi iscedili još novca… Izgleda da je takav način života njoj došao glave. međutim, mislim da si ti primer čoveka koji je uspeo da izvuce najbolje iz te situacije - ti uživaš u putovanju, sviraš i po klubovima gde nema puno gužve, i to širom SAD, i po Evropi… Bez mnogo presije i skupe opreme i brige, i čini se kao da u tome istinski uživaš?

"Da, ali muzika koju ja stvaram zapravo i nije rok muzika. Teško je to opisati, ima tu svega i svačega, ali ja bih ipak to nazvao pop muzikom. Sviramo na mestima koja nam se dopadaju, a mesta koja nam se ne sviđaju jednostavno zaobilazimo. Dakle, to je veoma lako… Nas dvojica se vozimo naokolo u kombiju, kud ćeš bolje zabave. Kad smo u Evropi ponekad koristimo voz, i mislim da je i to vrlo lagodno… Dakle, tu nema mnogo napora, sve teče lako".

- Dakle, za tebe postoji samo uživanje, a uopšte te ne dotice taj muciteljski aspekt zabavljackog života?

"Da, za nas je to čisto zadovoljstvo, sviramo i zabavljamo se, a ako za nekog to može da predstavlja mučenje, onda su to ljudi iz publike!" Džonatan je nastavio da nabraja prostore u kojima poslednjih godina nastupa - to su pozorišta, rok klubovi, mali prostori, auditorijimi, čak i barovi i noćni klubovi. "Sviramo gdegod je to moguće, bitno je samo da prostor ima dobru akustiku. Ja volim prostore koji mogu dobro da se ozvuče, a neke od modernih sala su napravljene tako da su prilično mrtve kada je akustika u pitanju, a sve u nameri da budu prilagođene bendovima koji sviraju glasno. Nama je teško da se u to uklopimo, jer sviramo prilično tiho"…

- Ti si rekao da vi svirate drugačiju vrstu muzike, ali šta misliš o savremenoj rok produkciji, da li ti se čini da ona zvuči ipak pripitomljeno, da je izgubila nešto od svog revolucionarnog žara? ( Zamolivši me da objasnim šta podrazumevam pod terminom "rok muzika", odgovorio sam, prilično uopšteno, da ciljam na gitarsku muziku koju danas klinci slušaju….)

" Pa, mislim da klinci više uopšte i ne slušaju rok muziku. To je za matorce! Zar ti se ne čini da klinci sada slušaju nešto drugo"?

- Ne znam, možda si u pravu…

" Ja se baš ne zamaram previše tim pitanjima, uglavnom me zanima da čujem dobru muziku za ples. Volim čak i te remikse koje prave samo zato da bi se uz njih igralo… To je možda malo isuviše glasno za mene, ali volim ja i glasnu muziku… Ima dosta dobre muzike koja dolazi iz Brazila, recimo, i iz raznih drugih zemalja"… Iako je prilično teško zamisliti da bi neko baš entuzijastički pristao da pesme ovog autora zavrti u prosečnoj diskoteci, njegovo insistiranje na muzici za ples kao osnovi vlastite poetike je svakako zanimljivo objašnjenje, ako ne i neka vrsta kapriciozne ideje po kojima je Džonatan Ričman postao čuven tokom godina. Poznato je da je nekada bio u stanju da peva po nekoliko puta uzastopce svoju omiljenu pesmu, ili da jednostavno napusti koncert ukoliko mu se atmosfera ili publika nisu dopadale. Priznaje da su neki od koncerata u kojima je najviše uživao bili koncerti u Španiji, Grčkoj i Italiji, a skoro neprimetno je svaki razgovor o svom vlastitom stvaralaštvu skretao u pravcu komentarisanja stare i egzotične muzike.

- Ono što je svakako pozitivno je da je publika postala otvorenija nego ikad prema muzici koja dolazi iz drugih sredina, tako da, ako ste muzičar, možete da se probijete čak i ako dolazite sa Balkana, recimo.

"Da, ljudi danas slušaju muziku koja dolazi iz svih krajeva sveta"!

- Na kraju, pitam se na kakvu si reakciju nailazio u kontaktu sa ljudima iz diskografskih kompanija. Opšte je poznato koliko oni vole da planiraju svoje investicije, ali razmišljajući o tome kako se tvoja muzika menjala tokom vremena, nekako se nameće da si jednostavno bio vođen nekakvim vlastitim impulsom, ili trenutnom inspiracijom, a ne bilo kakvim planom.

"Upravo tako! Oduvek me je interesovalo samo ono što sam tog momenta osećao, i samo sam se prema tome upravljao".

Saša Rakezić